Jesen je,dušo moja

Ne pitaj me 
dal’ ijedna breza ovdje uzrasla je,
s njom da dočekujem studen 
pa da njoj, namjesto tebi
gorko zaplačem.
Al kroz mene kao da jesen
 već odavno je prohujala
 bez boja i mirisa.
Svaka zora sto osviće
ucviljena je,predana,sumorna.
Kao suton ista je,
kao suton tamna je.
Dani požutjeli u čekanju
da otkine se list suh još jedan. 
Vrijeme neće, ne želi 
da se smiluje.
I kao da već hiljade,hiljade 
vijekova nepovratno prošlo je.

Kao ljuta kazna
hladan vjetar dušu mi bičuje,
zima već 
kao da na ruke mi stigla,
u očima kamena studen.
I sve tako na nemoć,
na slabost djetinjih dana
u jeseni,u zime se pretvara.
Na strehu od ptica ostavljenu,
na mene nalik je.

Ne pitaj me
zašto vidim često zvijezde
 sada kad ih više nema
i zašto još uštap mjesec,
kad nebo daždom 
na zemlju padne,
silazi gord i vječan u oči, 
na moje prozore.
Da mi sjećanje na drhtaje 
srca prizovu kao onda,
kad tiho sam se u tebe sakrila
ne znajući još ni da skrivam se.
Kad sve samo kazalo mi se,
gdje to da se u oči pogledam 
da tamo naći ću i tebe.
I zašto i tebe još mislim 
kad ti žaljenja nemaš,
za mojim očima 
kad nisi ni osvrnuo se.
Al srce te sjećanjem svojim štiti,
osmijeh na licu ti čuva 
kao blago najveće
I u toj igri ludila 
i grču obraza svojih
ličim čas na ovu jesen uplakanu,
čas na zeleno proljeće.

Ne pitaj me 
što slamala me
tvrda nemilost ljudska.
Život načini oklop od bola.
I ja spasenja tražila sam
u srcu tvom,
zamilovala udahom ti uzdah
na grudi odavno zasađen.
Al ugriz vatrenih očiju
i usne od jeda 
u ogledalu mom
zamračise me,spališe.
Prepustila sam se, srodila se
s ovim jecajem avetnih kiša,
da i ne osjećam na koži,
ni da zima je već u meni
kad tek jesen stigla je.

A bole me. 
Moj sani java bole me 
kad slutim te. 
Misao moja, 
neznanje moje boli me.
Jesam li te samo sanjala
u životu ovom, 
gdje su mi ostavili
u par riječ samo san za voljenje.
Ili sam te zagrlila 
da ostaviš mi na licu, 
u očma dio sebe,
trag ljubavi, slovo sudbine.