Poželjet ćeš

Sad samo noć zavija 
sve moje rane
i ja posrčući 
svojom tamom,
odbačena odlazim
tamo gdje uz tebe 
mene nije i nema.
Ispisujem
 stihove što iz mene teku
znojni, umorni
bez smisla i bez reda.
I pri tom
samo jedan trak 
milosne svjetlosti
vodi me zasljepljenu
od praha grubih i nemilosnih riječi
u oči mi bačene.
I ja znam,moj spas
opet u tom svjetlu bit će.
ja progledat ću od njeg ponovo,
u izlasku jutra,
sva ljubav moja pogažena
odmora ce naći, 
odahnut će.
I kad se budem vratila
sa svoga teškog,dalekog puta
koji je vodio 
samo prema tebi
ti ćeš poželjeti ga posuti
cvjetovima mirisnim malim
da kraj tvojih nogu
 u smijehu razgovora,
za tebe lijepa
 i odmorena sjedim.
I tad htjet ćes žarko,
u sjaju našega sunca
da te se sjeti opet moja pjesma,
u kojoj ti sa mnom
dodiruješ svoj mir,
 sve svoje radosti
na prostranom, širokom nebu.
Sretan
 jer me spašavaš
od tuge,od mene same.
Ponosan
jer me čuvaš od straha,
od podmukla mraka...
od svega.
Ti poželjet ćes 
da budeš opet moja ljubav,
poželjet ćeš 
da budeš opet moja želja.