Ti ne znaš
kako oduvijek volim
sve te i mračne i tužne odraze
posred tvoga oka
jer znam ti dušu,
dosanjala sam je
u misli svojoj skovanoj
od užegla željeza.
I pristala sam
da muči me Ljubav ova,
da ureže se na moja dva
polumrtva zapešća.
Patnjom čežnje okrutne
zaklela se ostati, trajati
i onda kad me išibaju
i bace pred tvoje skute
sve oluje,sve tame i jauci
u mojim očima.
Svakoj svojoj radosti
pod grlo kad nož stavim
drsko i bez obzira,
oduzmem
svom jutru pravo i riječi i dodira.
Ti ne znaš,
kako tad prislanjam
na te skute
izraz lica svoga,
tobom da se pomilujem.
I ja ipak uz tebe uvijek ostajem.
Daleka…
čežnjom da gorim,kao prokleta.
Ti ne znaš,
i onda
dok stajala sam pred tobom
okrivljena a ponosna,
samo tebe služile su ruke moje
prazninom osuđene.
Voljele su te sve suze uvehle
na doksatu prozora,
ispod krova
gdje sam čekala te uvijek.
I kao očajem sluđjena
ja ostavljala sam jeku bola
pred tvojim vratima
da na koljenima jos kleči, ječi
i razbija se o bešćutne reze,
da odjekne posred mene
ljepotom tvoga imena.
A usamljene mi noći
kao u jesen opustjele breze
još za tebe mole,
oči moje uvijek za tebe strepe
gdje ugledat će te
kad se sudari svjet
snova s javom.
I srce moje sve više krvari,
a sve jače
od žudnje za životom udara
kad oćuti okova stisak
tvoga razornog pogleda.
Ti ne znaš,
pred tvojim vratima
krvlju zaljeveni cvatu
dva besmrtna cvijeta,
na milost i hrabrost nalik.
Tvrdo, kao kad
kamen od kamen udara
na vječnost su zakleli se
gledajući
kako kopam se ja u tvojim,
ti u mojim očima.
Ti ne znaš,
ruke sam ti ljubila,
ispijala s čela umor.
Daleka...
beskrajno voleći te,
teretna patnjom a zahvalna.
Written by:volatus
Comments are closed.